“Nakon što se prva mala željeznica u Zagrebu uhodala te ujedno stekla i određena iskustva, prišlo se je idućeg proljeća izgradnji pruge u zagrebačkoj Dubravi. Plan je bio izgraditi Pionirski grad, a kako je prašnjava cesta bila neprikladna za pristup, odlučeno je da se izgradi uskotračna željeznička pruga koja bi prvenstveno vodila do pod Pionirski grad (danas Grad mladih), a onda bi dalje nastavila povezivati naselja na sjeveru. Organizirana je omladinska radna akcija, u kojoj su graditelji iz Zagreba, drugih gradova Hrvatske, Beograda i Slovenije, počeli s radom u travnju 1948. godine. Pripremne radove izvela je I. zagrebačka brigada ”Pajo Lupert”, a zatim su dolazile i druge, te su u natjecanju i zabavi oživjeli ovaj dio nekadašnjeg zagrebačkog predgrađa.
Zadatak graditelja bio je raščistiti teren, te izgraditi šest kilometara pruge širine kolosijeka 760 mm, te četiri željezničke postaje s potrebnim objektima i tri mosta preko potoka ukupne dužine 32 m. Početna točka ove pruge bila je u jugozapadnom dijelom Dubrave (zapadno od Dankovečke ulice), a onda je dalje vodila pored potoka Trnava do pod Pionirski grad, pa dalje pokraj Miroševca do Slanovca. Predviđalo se i produženje pruge do Vidovca, ali do toga nije nikada došlo. Pruga je građena u usponu i do 18,5 posto i to kao jednokolosiječna. Imala je postaje Dubrava i Slanovec, te stajališta Pionirski grad i Miroševac. Dubrava je imala tri stanična te jedan istovarni kolosijek, a produženi treći je vodio preko okretaljke (duge šest metara) u ložionicu s dva kolosijeka. Sve zgrade na pruzi imale su fasade s vidljivim dijelom kamene obloge. Stajališta Dubrava i Pionirski grad bila su tlocrtno izgrađena u obliku slova “T” s dugim verandama (12 metara) otvorenim prema kolosijeku, dok se krov oslanjao na okrugle betonske stupove.
Fotografija je sa izložbe o Dubravi iz muzeja grada Zagreba.
Sve stanice imale su propisane uredske prostorije, čekaonice te sanitarne čvorove. Stajališta Miroševac i Slanovec imale su verande s krovom na jednu vodu, a Slanovec je još imao i mimoilazni kolosijek za prijelaz lokomotive s kraja vlaka na početak vlaka uz još dvije za to neophodne skretnice. Nakon što su svi radovi bili završeni, uslijedila je 14. studenog 1948. godine svečanost otvarenja pruge. Na prostoru ispred stajališta Pionirski grad, u nazočnosti graditelja, dužnosnika te građana iz okolice, u pozdravnom govoru naglašeno je da ova pruga, osim izobrazbe mladih djelatnika, ima i svoje praktično značenje, jer će ljudi iz okolice moći brže odlaziti na radna mjesta, a jednako tako će i seljaci iz ovih krajeva moći odnositi svoje proizvode na prodaju na tržnice u Zagreb. Kroz međusobne kontakte razvijat će se i veza selo-grad.
Nakon toga je drezina s graditeljima obišla prugu i konstatirano je da je sve u redu, a zatim promotivnom vožnjom gostiju i graditelja krenuo je promet na pruzi. Poslije je uslijedila fešta u Pionirskom gradu uz logorske vatre (krijesove), pjesmu i veselje. Pruga je u početku bila pod upravom JDŽ-a, da bi 29. siječnja 1951.godine bila predana na upravljanje poduzeću “Gradske željeznice”. Međutim, kako je donosila gubitke, trebalo ju je ukinuti, a to je bilo teško učiniti, budući da je služila javnom prometu građana. Postojeća prašna cesta je povremeno polijevana otopinom iz tvornice papira, no to je pomagalo samo za kraće vrijeme. Kada je cesta asfaltirana, te po njoj krenuo gradski autobusni promet, došlo je 7. listopada 1964. godine do obustave prometa i pruga je napuštena. Što je od svega toga još na terenu ostalo pokušali smo utvrditi obilaskom 14. ožujka 1999. godine. U ograđenom prostoru između Koledinečke i Račinske ulice, a zapadno od Dankovečke, stoje dobro očuvane zgrade bivše polazne postaje Dubrava. Donekle je to dograđeno i danas ima drugu namjenu, no ipak je tu, a od nje prema sjeveru vodi cesta kojom je nekada prolazila pruga. U blizini Lelijske ulice stoji preko potoka Trnava još dobro očuvani željezni most kojim je nekada prolazila pruga, a danas je ograđen i koriste ga pješaci. Ispod Pionirskog grada (Grad mladih) također je očuvana zgrada nekadašnjeg željezničkog stajališta koja danas služi kao ugostiteljki objekt, a pokraj je i bivša lokomotiva (sada bez pogonskog stroja, postavljena kao spomenik) u kojoj uživaju djeca igrajući se strojovođa.
Prema sjeveru je dobro očuvani željezni most preko potoka Trnava blizu ulice Cuginci (most je bez poda i ograda te ne služi ničemu, ali se po nosačima može proći), a dalje je otvoreno polje prema naselju Miroševac. Pokraj ulice Mrnjak je obnovljena zgrada željezničke postaje, a dalje od nje prema Slanovcu je dobro vidljiva i još slobodna trasa bivše pruge. Zatim dolazi betonski most preko bezimenog pritoka Trnave koji je novijeg datuma, a služi pješacima, te iza njega plato zadnje postaje pruge Slanovec. Na kraju platoa je zgrada bivše postaje u dobrom stanju, a koriste je za potrebe mjesne ambulante. Ni po čemu se više ne bi moglo zaključiti da je tu nekada dolazio vlak, istina pred točno 36 godina. Zaključak je da su sve četiri stanične zgrade još u dobrom stanju, a moglo bi se pješice ili biciklom proći tu 6 kilometara dugu trasu uz malo napora i dobre volje. Ovdje je, za razliku od Maksimirske pruge, još prilično toga sačuvano i vidljivo.”
izvor: http://markusevec.blogspot.com/2011/09/inicijativa-da-se-sacuva-pruga-pionirac.html